nedjelja, 27. veljače 2011.

6. dan, 5. post

Evo došlo je vrijeme i za 5 . post. Pregledavam razne blogove, naše i strane. Ma sve ljepši od ljepšeg. I ja bi htjela da moj bude takav. Jednostavno ne kužim kako staviti gadgete, widgete, buttone. Čak se nemogu ni priključiti tuđem blogu, odnosno ne mogu se prijaviti kao sljedbenik. Non- stop mi se otvara novi Mozilla prozor ali posve prazan. Ovaj vikend bio mi je kreativan, od puste kreativnosti jučer sam cijeli dan lakirala, šivala, malo i čistila. Sve bi htjela odjednom ali jednostavno ne ide. Stavim slikice onoga što sam napravila ali čim skužim kako! Pusam vas sve ako ikoga ima.

subota, 26. veljače 2011.

Zakačila sam se na ovu stranicu, probajte i vi. www.makeit-loveit.com
Evo me i danas, ovo je mislim 5 dan, 3. post. Danas sam jako kreativna. Jučer sam kupila nove materijale i odlučila svojoj bebi napraviti suknjicu za maškare. Obzirom da ona voli plesati dogovorile smo se da će biti balerina, pa sam odlučila napraviti nešto ovakvo http://2.bp.blogspot.com/_Q5bnwoYIyaQ/TJDNin7FAfI/AAAAAAAAIaA/lspv7gAT_BQ/s640/IMG_7641.JPG.

srijeda, 23. veljače 2011.

Moj 2. post

Dragi Blogu,
pišem ti i danas. Danas je srijeda, po našem vremenu 14:36. Sinoć sam do kasno ''blogala'' pa umjesto da sam se probudila u 5:30, odležala sam još pet minuta, kako da to obično ide. Ajme, već je 6:16, a od 7 radim. Srećom do posla imam 5 min i ne moram bebu voditi u vrtić jer moja bolja polovica ne radi. Na brzinu skuham kavu u aparatu, zapalim cigaretu. Već sam u 6:30 stavljala maskaru na trepavice kad sam se sjetila, ajme moj veš koji sam sinoć oprala a nisam ga razgrnula jer sam bila preumorna. Pa se pitam hoću li sada ili nakon posla. Naravno, postoji mogućnost da se on usmrdi dok se ja vratim. U 6:43 već je bio na stalku i viorio se na balkonu. Nekako sam uspjela još jednu zapaliti, nabrzinu se obući u onu užasnu Kappa trenirku, buce na noge i pravac posao. Uspjela sam se skinuti do 7:00 i podići djecu iz dežurstva. Slijedi dan napornog slušanja roditelja i njihovih problema, zahtjeva i žaljenja. Ovaj je ostao bez posla, mama samo što se ne porodi dok ostavlja dijete, a jedana pak se nije pojavila već danima. Onda me strefilo pa sam i zaplakala. Jedna baka mi je priopčila da je mama moje cure ostavila, srce mi je puklo. Cijeli dan sam ju ljubila, grlila, nisam znala što bi joj rekla, ona ne zna što ju je snašlo, koja životna borba, patnja, ja se nadam ipak sreća. Možda je ponekad i tako bolje, možda joj ona ne bi mogla dati što joj treba. Što je to što majka može dati. Jedno jedino, najveće i najljepše tu sam za tebe, ti si mi sve, ti si ja i moja si, sve ćemo zajdeno pobijediti. Neki očito ni to ne mogu. Sve razumijem, kužim da smo drugačiji i da svi imamo drugačije ciljeve, ideale, želje, ambicije. Svi smo drugačije vođeni kroz život. Što se to mora dogoditi u glavi jedne majke da ostavi dio sebe. Što da ja sad radim?
Kako bi zaboravila nastavila sam s poslom što sam bolje mogla, a onda nakon smjene brzo kući svojima. Evo sad sam se olakšala, čudo da mi je to uspjelo pisajući, istina je da sam pisajući pustila suzu, dvije, možda ipak malo više.

utorak, 22. veljače 2011.

To sam ja

U poslijednje vrijeme opsjednuta sam blogovima, jednostavno ne znam zašto. Možda zato što me vesele sličice, ljudi, njihovi životi. Možda zato što ponekad mislim da sam drugačija od drugih pa provjeravam radiom li samo ja ovo ili ono, volim li samo ja neke stvari, jesu li sve mame poput mene, a muževi, da li je samo moj muž uvrnut ili se samo meni tako čini. E, pa ja sam ja, takva kakva jesam isto ko' i svi drugi, a ipak drugačija. Živim tu i sad pa ću iskoristiti sve što mi se nudi ili barem pokušati. Eto tako odlučujem pisati i ovaj blog. Nikada nisam pisala dnevnik. Nekako mi je to bilo naporno. Često sam razmišljala što to ljudi pišu u dnevnik, što bih ja napisala u dnevnik, kako uopće započeti prvu rečenicu u dnevniku. Nekako mi se ''Dragi dnevniče...'' činilo previše filmski, a ''Danas je..'' nekako bezveze, tako da sam nakon nekoliko pokušaja odustala. Tko bi uopće čitao dnevnik, znam da ja sigurno ne bih. E pa ovaj put ću pokušati. Stoga, ''Dragi blogu (valjda bi to gramatički bilo točno) to sam ti samo ja, tvoja Sanja, jedna jedina i jedinstvena ovakva kakva jesam.'' Danas je utorak sad je već 23:41. Cijeli dan bila sam na poslu, a kasnije kod prijatelja sa svojima (muž i dijete). Eto to je moj dan, vidiš da ne ide. Što je bilo na poslu? Što se zanimljivo dogodilo? E pa svašta. ustala ujutro i jurila sa malom u vrtić pa na posao, a na poslu samo zafrkancija, nešto nerviranja, pa ponovo zafrkancija. Sigurno se piaš što radim. Ja sam odgojitelj, za one koji ne znaju teta u vrtiću, a neki kažu čuvarica. Zamisli, čuvarica, pa ne čuvam ovce, brate mili. Odgojiteljica- odgajam djecu! ili ih barem pokušavam odgojiti, trudim se. I tako ja na poslu odgajam djecu, kod kuće također odgajam djecu, odnosno jedno malo preslatko biće samo moje i tatino. Jednu malu, kako ona kaže ''pravu žensku''. I da, pokušavam biti dobra supruga. Eto vidiš, počela sam pisati o bloganju, dnevniku, poslu, djetetu i mužu. ne znam, vidjet ću kako će to ići. No dobro, to sam ukratko ja.