Dragi Blogu,
pišem ti i danas. Danas je srijeda, po našem vremenu 14:36. Sinoć sam do kasno ''blogala'' pa umjesto da sam se probudila u 5:30, odležala sam još pet minuta, kako da to obično ide. Ajme, već je 6:16, a od 7 radim. Srećom do posla imam 5 min i ne moram bebu voditi u vrtić jer moja bolja polovica ne radi. Na brzinu skuham kavu u aparatu, zapalim cigaretu. Već sam u 6:30 stavljala maskaru na trepavice kad sam se sjetila, ajme moj veš koji sam sinoć oprala a nisam ga razgrnula jer sam bila preumorna. Pa se pitam hoću li sada ili nakon posla. Naravno, postoji mogućnost da se on usmrdi dok se ja vratim. U 6:43 već je bio na stalku i viorio se na balkonu. Nekako sam uspjela još jednu zapaliti, nabrzinu se obući u onu užasnu Kappa trenirku, buce na noge i pravac posao. Uspjela sam se skinuti do 7:00 i podići djecu iz dežurstva. Slijedi dan napornog slušanja roditelja i njihovih problema, zahtjeva i žaljenja. Ovaj je ostao bez posla, mama samo što se ne porodi dok ostavlja dijete, a jedana pak se nije pojavila već danima. Onda me strefilo pa sam i zaplakala. Jedna baka mi je priopčila da je mama moje cure ostavila, srce mi je puklo. Cijeli dan sam ju ljubila, grlila, nisam znala što bi joj rekla, ona ne zna što ju je snašlo, koja životna borba, patnja, ja se nadam ipak sreća. Možda je ponekad i tako bolje, možda joj ona ne bi mogla dati što joj treba. Što je to što majka može dati. Jedno jedino, najveće i najljepše tu sam za tebe, ti si mi sve, ti si ja i moja si, sve ćemo zajdeno pobijediti. Neki očito ni to ne mogu. Sve razumijem, kužim da smo drugačiji i da svi imamo drugačije ciljeve, ideale, želje, ambicije. Svi smo drugačije vođeni kroz život. Što se to mora dogoditi u glavi jedne majke da ostavi dio sebe. Što da ja sad radim?
Kako bi zaboravila nastavila sam s poslom što sam bolje mogla, a onda nakon smjene brzo kući svojima. Evo sad sam se olakšala, čudo da mi je to uspjelo pisajući, istina je da sam pisajući pustila suzu, dvije, možda ipak malo više.
Nema komentara:
Objavi komentar