ponedjeljak, 19. prosinca 2011.

Trudnoća

                   Trudnoća je zasigurno ženino najdraže i najljepše doba u životu. Sigurno je i najčudnije. Kada saznaš da si trudna obuzme te masa osjećaja, onih dobrih a i onih manje dobrih. Ja sam svoje obe trudnoće željela, ali sam se u isto vrijeme pitala ''da li mi je to zaista trebalo''. Prvi put sam ostala trudna sa 22 i pol godine, nedugo nakon vjenčanja, jednostavno smo taj tren to željeli i odmah se primilo (mjesec i pol nakon svadbe, odmah nakon medenog mjeseca saznala sam da sam trudna, Miushka nam je suvenir iz Turske). Mislila sam da sam bila spremna, ali vraga, za dijete ne možeš nikada biti spreman jer ono preko noći okrene tvoj svijet za 360 stupnjeva. Ne mislim da su mi dijete i brak oduzeli mladost jer sam sa 18 godina počela zarađivati, putovati, izlaziti, obišla sam sve tadašnje najbolje klubove a i one manje dobre po Zagrebu i okolici, Hrvatskoj, probala sve i svašta, pa mi to zapravo i ne nedostaje. Drugu trudnoću smo čekali, jer nisam imala položen pripravnički ispit, a ni stalni posao, a kad sam ga dobila htjeli smo malo uživati u punoj plaći. Kad smo sve to ostvarili pokušali smo i voila! opet se odmah primilo. Ma, moj muž je pravi štemer, hihihi.... Kad sam saznala da sam trudna nisam znala da li sam sretna ili ne. Naravno da sam bila sretna, ali istovremeno i zbunjena. Miushka je bila dovoljno velika da s njom možeš gdje poželiš, konačno sam skinula kile od prve trudnoće i sad stvarno dobro izgledam, konačno si možemo priuštiti što poželimo, a sad se toga moram odreći. Ti su osjećaji trajali jedno dva tjedna i ubrzo sam se s tim pomirila, jer to i tako brzo ponovno dođe. U početku ove trudnoće sam imala komplikacije, doktor nije bio baš siguran hoće li se trudnoća zadržati, ali nakon 2 tjedna bolovanja i 4 tjedna terapije sve je bilo OK. Sve moje kolegice su se čudile što radim, kod nas je praksa da idemo odmah na bolovanje jer u našem kolektivu vladaju kojekakve bolesti, stresovi, dizanje... Ja sam htjela svoje predškolce do kraja pripremiti za školu, odraditi ljetna dežurstva, otići na godišnji jer mi ga šefica drugačije ne bi ni dala, te što duže primati punu plaću. Radila sam do 1.9., odnosno 6 mj. trudnoće. Da mi je bilo teško je, ali sam preživjela.
        
Prva 3-4 mj trudnoće poprilično su dosadna.. Imaš mučnine, razdražljiva si, dijete još nije ''oživjelo'', trbušćić se baš i ne ističe. Tek oko 4-5 mj beba se počne kretati, ti to osjećaš i uživaš u svakom njegovom pomaku. U ovom periodu možda i saznaš što nosiš, počneš razmišljati što ti sve treba, a što ne, što ćeš posuditi, kupiti... Počinješ dobivati kile. Odričeš se neke hrane, kave, cigareta, sokova... Čuvaš se. U 7 mjesecu trbuh ti se vidi i uživaš nositi trudničku garderobu, sad ćeš kupiti kolica, krevetić i polako pripremati stvari za bebu. Jesi li ti spremna? Misliš da jesi. Moš' mislit. U 8 mj spremila si si torbu, bebi si ju također spremila, mužu si ostavila poruke po stanu da se on može snaći kad će dolaziti po vas. Još uvijek misliš da si spremna. U 9 mj. već ti je dosta. Ne možeš dugo sjediti jer te onda bole prepone, kukovi, leđa, natečene noge itd. Ne možeš dugo ležati jer te onda bole leđa i rebra, po noći se budiš 3-4 puta na wc, piješ željezo a zbog njega ti je wc postao najdraža prostorija u stanu, ne možeš se okupati,odrezati nokte na nogama, obrijati, a o sexu da i ne govorim. Još uvijek misliš da je to to, spremna si. A onda krenu trudovi, naravno lažni, pa ti iscuri višak mokraće, a ti naravno misliš da je plodna voda, sve do onog trena dok ne počne za stvarno i tad ostaneš zbunjena i misliš si ''je li to to, zar ću sad stvarno roditi?''. I radiš si dijete, i svi oni problemi i bolovi od ranije najednom nestanu kao da ih nikad nije ni bilo. I onda pomisliš ''ovo moram ponoviti''. Nakon 3-6 dana, ovisno o tome da li je porod bilo prirodan ili carski ti dođeš doma, konačno ostanete sam s djeteom. Jel' još uvijek misliš da si spremna? Ne bih rekla. Sad počinje ona prava briga koja nikada ne prestaje.

Sve u svemu, trudnoća je jedno super iskustvo. Bolje upoznaš sebe, a i svog partnera. Za veliki trud dobiješ i daš super, najljepši poklon u životu, ŽIVOT, najboljeg malog prijatelja, anđela, tvoj osobni centar svijeta.

Btw ja još uvijek čekam.

                        Prvi dani s mojom Miushkom u rodilištu. 15.04.2008.

                                         Moja Miushka danas.


4 komentara:

  1. a ja sam mislila da je to Mia s bebom, tako mladoliko izgledaš ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. Tada sam imala 24,a ni sad nisam nesto puno starija 27.bas ti hvala

    OdgovoriIzbriši
  3. Super opis za sve buduce mame da znaju kako to ide :)

    OdgovoriIzbriši